Naziv LASER dolazi od skraćenice engleskih riječi:

Light (svjetlo),

Amplification by (pojačanje),

Stimulation (stimuliranje),

Emission of (odašiljanje),

Radiation (zračenje).

što u slobodnom prijevodu znači “pojačavanje svjetlosti stimuliranom emisijom zračenja”.

Najvažnija karakteristika lasera je da sve laserske zrake tvore jednu zajedničku zraku i imaju iste karakteristike:

- imaju istu boju tj. točno određenu valnu duljinu (monokromatsko svjetlo),

- imaju istu brzinu i energiju (međufazni odnosi valova u prostoru i vremenu su konstantni – koherentno svjetlo)

- imaju isti smjer kretanja (svi fotoni tj. zrake se kreću paralelno te čine uzak snop = kolimiranost).

POVIJESNI RAZVOJ LASERA

Malo je poznato da je Nikola Tesla 1893.g. konstruirao uređaj koji se sastojao od rubina na koji je usmjeravao električnu energiju, a ona se reflektirala od električne plohe natrag u rubin. Na taj način dobio je "svjetlosnu zraku tanku poput olovke". Očito, taj je uređaj bio napravio na načelu današnjeg lasera, i Tesla je vjerojatno dobio laserski snop svjetlosti. 

Laser je nastao kao rezultat višegodišnjih istraživanja u području kvantne optoelektronike, grane fizike koja se temelji na teoretskim radovima Alberta Einsteina o stimuliranoj emisiji zračenja tj. fizičkog principa koji omogućava pojačavanje svjetlosti u laseru iz 1917. godine. Planckova kvantna teorija i Bohrova teorija spontane absorpcije i emisije radijacije su potpomogle daljnji napredak u laserskim istraživanjima. Na osnovi navedenih teoretskih spoznaja T. Maiman je 1960. godine izradio prvi laser od sintetičkog rubina, a 1963. godine je američki dermatolog L. Goldman objavio prve rezultate primjene rubinskog lasera u dermatologiji.

Tek osamdesetih godina prošlog stoljeća, usporedno s uvođenjem teorije selektivne fototermolize, koju su utemeljili Anderson i Parrish 1983. godine i razvojem laserske tehnologije, nastaju novi laserski sustavi koji se zasnivaju na spoznaji da kromofore kože (hemoglobin, oksihemoglobin i melanin) apsorbiraju specifičnu valnu duljinu svjetla, pa se primjenom valne duljine laserske zrake koja odgovara maksimumu apsorpcije kromofore koju sadržava određena lezija postiže selektivna destrukcija ciljnog tkiva bez značajnoga toplinskog oštećenja okolnog tkiva.

Osim odabira valne duljine svjetla, drugi važan čimbenik je vrijeme trajanja pulsa, odnosno izlaganja tkiva laserskomu svjetlu. Optimalno trajanje pulsa je kraće od vremena koje je potrebno da tretirano tkivo izgubi polovicu početne topline koju je dosegnulo neposredno nakon djelovanja laserske svjetlosti. Konačno, gustoća energije mora biti dovoljna da se postigne destrukcija ciljnog tkiva u zadanom vremenu. Tako je postignuta najveća prednost lasera u odnosu na druge terapijske metode, a to je selektivno uklanjanje promjena na koži.

OSNOVE FIZIKE LASERSKE TEHNOLOGIJE

Laser radi tako što se uz pomoć vanjske energije pobuđuju atomi, pri čemu oni prelaze na višu energijsku razinu uz otpuštanje čestica svjetlosti (fotona).

Taj proces se pojačava ogledalima – pri čemu nastaje laserska zraka.

SHEMA LASERA:

1. 1. laserski medij
2. 2. energija za pobuđivanje medija
3. 3. 100% reflektirajuće zrcalo
4. 4. 99% reflektirajuće zrcalo
5. 5. laserska zraka

Najvažnija karakteristika lasera je da sve laserske zrake tvore jednu zajedničku zraku i imaju iste karakteristike:

- imaju istu boju tj. točno određenu valnu duljinu (monokromatsko svjetlo), 

- imaju istu brzinu i energiju (međufazni odnosi valova u prostoru i vremenu su konstantni, 

– koherentno svjetlo), 

- imaju isti smjer kretanja (svi fotoni tj. zrake se kreću paralelno te čine uzak snop = kolimiranost).

1.12.2014.g. 

Danijela Rašić, dr.med.